Dubrovački balun

Na ovoj jedinstvenoj lijepoj našoj lopti zemaljskoj najvažnija druga lopta jest zasigurno ona koja se udara nogom, snažno i strastveno. Jer nogomet je (i) erotska agonska igra u kojoj se lopta zabija ondje gdje je treba zabiti, nakon čega, svaki put, zavlada orgastično oduševljenje onih čija je strana to postigla, sa željom da to čini što češće, dok traje ta prastara igra za koju se znali već Kinezi, Babilonci, Egipćani i Grci s jedne strane, a Inke i ini s druge, kojima su umjesto lopte, kažu, služile lubanje svetih žrtva, ili zarobljenika.

Grafit iz 1597. na zidu crkvice sv. Roka: Mir s vama. Sjetite se da ste smrtni, vi koji se igrate loptom

Oni rijetki Dubrovčani koji su s Kolumbom plovili u Novi svijet misleći da plove u Indiju mogli su, vidjevši tu igru, reći: Pa to se igra i u našem gradu. Tko ju je donio i odakle, ne zna se. Možda Marko Polo. Ta lopta zacijelo je u sebi, baš kao i ova današnja, koja se za svako novo svjetsko ili europsko prvenstvo nanovo svečano dizajnira i divinizira, imala animu, tj. dušicu, koja je tada mogla biti svinjski mjehur, prikladan za različite svrhe. U starom Dubrovniku bilo je dosta prikladnih poljanica za igru dubrovačke mladeži. Jedna od takvih bila je ulica koja se proteže od male Držićeve crkve Domino do crkvice svetog Roka, koju su Dubrovčani podigli nakon smrtonosne kuge u čast tog sveca, zaštitnika od te tada česte i pogubne bolesti. Dubrovački mladići toga doba nisu baš mnogo marili za mir i spokoj stanovnika te ulice pa je u vrata i prozore okolnih kuća i dveri te crkve svakodnevno, sve dok se ne smrkne, tukla njihova lopta, praćena dernjavom. To je silno razljutilo župnika ili sakristana te je, popevši se na skele, 1597. na istočni zid te crkve nevješto ali snažno dlijetom uklesao: EGO. VOS. ANIMA. ADVERTO. LVDENTES. P. PAX. VOBIS. MEMENTO. MORI. QUI. LVDENTES. PILLA. (Iz duše upozoravam vas koji se igrate loptom. Mir s vama. Sjetite se da ste smrtni, vi koji se igrate loptom.) Bilo je to 358 godina prije nego je osnovan najstariji nogometni klub, Sheffield Football Club, u Engleskoj.

Očigledno je da se u Dubrovniku loptom igralo i izvan gradskih zidina, na dubrovačkim otocima, pa tako Dživulin Lopuđanin, srdit na svog sumještanina Džuha – sve su to stvarne osobe Držićeva vremena – jarosno kaže: „Da mi se š njim na balun poigrat, pa da ga učinim od jajera, da malo poleti, da mu dam nogom u oćas, da ga vihor odnese, ne drugo.“ (Dundo Maroje, IV, 5), što u prijevodu na suvremeni hrvatski jezik glasi: „… da ga pretvorim u zrak, da malo poleti, da mu dam nogom u stražnjicu, da ga vihor odnese…“

Nije važno je li lopta doskakutala preko Venecije u Dubrovnik, ili iz Dubrovnika preko Venecije došla u Split. Činjenica jest da je ona u tom gradu našla svoje carstvo, mjesto obožavanja, postala sveopći ljubljeni sveobuhvatni balun, kult. Jedan suvremeni splitski šlager možda najbolje objašnjava taj zanos, tu opijenost, opčinjenost koja zahvaća sve koji s balunom imaju bilo kakav dodir. Pjevač na sav glas pjeva: „Stojim na kantunu, glava u balunu…“

Vjerojatno je slične osjećaja izazivala i igra loptom u renesansnom Dubrovniku. U svakom slučaju stvarao se nered i remetio mir. Sve je to smetalo mnogima pa su se žalili dubrovačkim vlastima. Otprilike dvjesto godina poslije ljutitoga kamenog grafita na crkvici svetog Roka, Malo vijeće Dubrovačke Republike 3. prosinca 1794. donijelo je odluku da se dubrovačkim plemićima dopusti da o svom trošku urede i poravnaju igralište za igru loptom ispod tvrđave Revelin.

Čini se da se nogomet u Dubrovniku nije igrao u prikladnoj odjeći jer je plemić Andrija Crijević 1448. izjavio pred knezom da je igrajući loptom izvan gradskih zidina izgubio crnu kabanicu. U susjednoj Italiji u 16. stoljeću bila je vrlo omiljena igra calcio in livrea (nogomet u kostimu, reklo bi se u dresu). Igrali su je i vrlo ugledne osobe. Julije Medici, poslije papa Klement VII, Aleksandar Medici, poslije papa Leon XI, Mateo Barberini, poslije papa Urban VIII, kako o tome piše Giovanni Bardi u knjizi Discorso sopra il gioco del calcio fiorentino (Rasprava o igri firentinskog nogometa), koja je doživjela četiri izdanja.

Nogomet se igrao i u obližnjoj, tada venecijanskoj, Korčuli. Stanoviti Faganeo, redovnik fiezolenske kongregacije sv. Jeronima, došavši u taj grad, za zabavu sebi i drugima, nakon tegobna puta zavrnuo je svoju redovničku odjeću i pred stolnom crkvom zaigrao nogomet pokazavši osobitu spretnost i vještinu u bacanju, nabijanju i hvatanju lopte. To su mu kanonici zamjerili i nisu mu dopustili da u korizmi propovijeda u gradu. Nisu ni slutili da će im on, nakon nekoliko godina, postati biskup i mnoge od njih osvetnički, kao balun, udariti nogom u oćas i učiniti da ih vihor odnese.

U Dubrovniku se igralo i malom loptom (giuocare alla piccola palla), što Nikola Gučetić posebno preporučuje mladeži jer na taj način tijelo postaje pokretnije i snažnije.

Bez ikakve dvojbe nogomet je najrašireniji, globalna sportska igra, a kako kaže Sigmund Graff: „Što je vrsta sporta plemenitija, to ima manje publike.“ 

Prvenstvo se bliži kraju. Stojim na kantunu, glava u balunu i pitam se: Tko će podignuti pehar?

Nadam se – naši!